UVOD
Prava privatnog vlasništva su izuzetno slaba na Zapadnom Balkanu u poređenju sa ostatkom Europe. Problemi variraju od statističkih poteškoća u bilježenju korištenog i neiskorištenog zemljišta, pravnih i katastarskih problema, kao i ilegalne izgradnje i sporadične državne intervencije. Jasno je da su građani na Zapadnom Balkanu slabo razvili i zaštitili prava na privatno vlasništvo. Ova prava čine okosnicu razvijanja ekonomskih sloboda, i sastavni su dio povećanja konkurentnosti ekonomije što posljedično vodi višim stopama ekonomskog rasta. Osnovna svrha ovog rada je skrenuti pažnju na nisku razinu prava na privatno vlasništvo u zemljama Zapadnog Balkana, što ponekad nije jasno vidljivo iz međunarodnog indeksa podataka, kao i pojasniti uzroke i posljedice putem deskriptivne analize. Nadalje, rad predlaže prijedloge politika za rješavanje nedostataka i neuspjeha postojećeg režima vlasničkih prava. Opisuju se dva slučaja: incident Savamala u Srbiji i slučaj nane Fate Orlović u BiH. Oba su klasični primjeri uzurpacije privatnog vlasništva od strane državne vlasti.

ZEMLJE ZAPADNOG BALKANA
Zapadni Balkan (ZB) zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama Europe u mnogim aspektima. Sam pojam "Zapadni Balkan" je dosta nejasan. Prvo se koristio za obuhvaćanje novih zemalja koje su nastale iz Jugoslavije, međutim dok je uključivao Albaniju isključivao je Sloveniju. Najvažniji faktor u određivanju granica regiona nije geografske, već političke prirode: EU članstvo. Očekuje se da će regija nastaviti evoluirati prema EU, a Hrvatska je bila prva zemlja koja je napustila status zemlje ZB s pristupom EU u 2013. godini. Trenutačno region obuhvata 6 zemalja: Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju i Kosovo* (politički entitet koji je proglasio nezavisnost od Srbije, ali još nije postao članica UN). Zemlje regiona imaju značajno nižu razinu ekonomske razvijenosti od tranzicijskih zemalja iz regije Centralne i Istočne Europe (CIE), slabiji uspjeh u demokratskim indikatorima (iako skorašnji trend indicira pogoršanje pozicija CIE zemalja), slabiju vladavinu prava, manje efikasne državne institucije i višu korupciju, što je sve uredno dokumentovano menđunarodnim indeksima.

  

 

    

                               

                 

 

Dobar primjer zaostajanja zemalja Zapadnog Balkana za državama CI Europe jest sami proces EU integracija. Iako su sve države ovog regiona proklamirale pristupanje EU kao njihove glavne nacionalne ciljeve, još je dug put pred njima. Status države kandidata pribavile su Makedonija (2005), Crna Gora (2010), Srbija (2012) i Albanija (2014), dok se Bosna i Hercegovina i Kosovo smatraju potencijalnim kandidatima. Istovremeno su države Centralne i Istočne Europe pristupile EU u 2004. godini, a čak će i Rumunija sa Bugarskom slaviti svoju desetu godišnjicu EU članstva u ovoj godini.

Zaštita vlasničkih prava je dodatna oblast u kojoj zemlje ZB zaostaju za svojim susjedima, što je dokumentirano njihovim rezultatima u Međunarodnom indeksu vlasničkih prava.

Plauzibilna hipoteza koju je predložio Daneil Treisman u svom djelu Politička ekonomija nakon komunizma (2014), kaže da tranzicijske zemlje uzimaju tranzicijske putanje slične onima svojih susjeda u regionu: zemlje Centralne Azije kretale su se prema konsolidiranim tribalnim ili vojnim autokracijama Pakistana ili Afganistana, CIE zemlje približile su se socijalno liberalnoj Njemačkoj ili Austriji, i zemlje Baltika koje su odražavale svoje nordijske susjede u javnom sektoru oslobođenom od korupcije. Međutim, zemlje Zapadnog Balkana ne uklapaju se u ovo predloženo ponašanje. Imajući u vidu njihov geografski položaj, čini se nedosljednim da one, umjesto da napreduju dalje kao što su zemlje CIE, više oponašaju bivše sovjetske države. Ovo je također vidljivo u polju zaštite vlasničkih prava - privatna svojina, iako zaštićena ustavima, u praksi je rijetko potpuno zaštićena.

 

RAZLIKE IZMEĐU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA I DRUGIH ZEMALJA U NJIHOVOM TRANZICIJSKOM PUTU
Postoje jasne razlike između zemalja Zapadnog Balkana i drugih tranzicijskih gospodarstava u njihovoj transformaciji od planiranog gospodarstva i autoritarnog režima do tržišne ekonomije s demokratskim upravljanjem. Ovaj rad tvrdi da su ove specifične razlike vodile do slabijih učinaka države i slabog izvršavanja zaštite prava privatnog vlasništva u zemljama ZB.

Zemlje ZB iskusile su iste probleme i slabosti koji su bili vidljivi u tranzicijskim zemljama CEI, naročito u vezi zaštite vlasničkih prava. Suštinska sličnost između CEI i ZB sastoji se od prevladavajuće političke kulture, koja se razlikuje od one koja prevladava u Zapadnoj Europi i SAD.

Državljani zemalja CEI značajno više favoriziraju političku autoritarnost i ekonomski intervencionizam od svojih zapadnoevropskih kolega kada se mjeri kombiniranim indeksom autoritarizma i ekonomskog intervencionizma smišljenog od strane Gerarda Rolanda kroz podatke Svjetske procjene vrijednosti (World Value Survey). Značajan nalaz u WVS jest da postoje veće razlike između grupa zemalja (npr. EU15 ili tranzicijskih zemalja) nego što su to između samih zemalja u jednoj grupi.

Graf: Podrška ekonomskom intervencionizmu ili političkom autoritarizmu

Graf

Varijabla političke kulture ima snažne implikacije na snagu institucija civilnog društva i vitalne uloge koju one igraju u društvu. Iako preference za demokracijom i dalje prevladavaju u tranzicijskim zemljama, ove političke vrijednosti otvaraju prostor za kolebanje i netrpeljivost između demokracije i autoritarizma. To potkopava vladavinu prava i režim vlasničkih prava s obzirom da autoritarni režimi pokazuju snažniju tendenciju za kršenjem vlasničkih prava nego demokratske vlasti, kada se oporezivanje ne uzima u samo razmatranje. Sa slabim društvenim strukturama i niskom razinom povjerenja, postoji i manja politička participacija građana u izgradnji širokih koalicija za zaštitu prava na nepovredivost vlasništva kroz vladavinu prava, kao što je to predložio Douglass North u djelu Nasilje i društveni poreci (2009).

Međutim, postoje određene okolnosti koje bi mogle objasniti zašto su zemlje ZB imale dosljedno niske estimacije u vladavini prava i zaštiti privatnog vlasništva. Te okolnosti je teško mjeriti i one su pomalo međusobno isprepletene. Na njih utiče dominantna politička kultura, a one zauzvrat pomažu da se ista oblikuje. Ove okolnosti možemo navesti kao sljedeće:

1) Nedostatak povijesnog iskustva u vladavini prava i nasljeđe Osmanskog carstva
Zemlje Zapadnog Balkana historijski nisu provele značajne periode u kojima su vladali politički entiteti koji su obezbjedili dostatnu vladavinu prava. Sve zemlje ZB bile su dio Osmanskog carstva od srednjeg vijeka do 1878. ili 1912. godine - carstvo poznato po po svojim slabim i neefikasnim institucijama kao i raširenoj korupciji, barem kada se poredi sa drugim europskim susjednim zemljama poput Austrougarske monarhije. Srbija I crna Gora postaju nezavisne u 1878., dok je BiH okupirana AU monarhijom. Kada se Osmansko carstvo povuklo s teritorija koje su nove balkanske države stekle, one su demontirale prethodne pravne institucije i uspostavile nove. Iako je legislativa koja je usvojena većinski bila u skladu sa drugim europskim zemljama, njena implementacija je bila slaba, čak i kada su sudovi postali neovisni, izvršna vlast je mogla ignorirati njihove odluke. Situacija se promijenila u 1945., kada je komunistička partija preuzela kontrolu nad zemljom i pridružila pravosuđe izvršnoj vlasti,  baš kao i u ostalim tranzicijskim zemljama. Međutim, većina tih država, za razliku od onih Zapadnog Balkana, imale su povijesno nasljeđe vladavine prava tokom njihove historije kao dijela Austro-Ugarske ili tokom perioda između dva svjetska rata. Novo istraživanje sugerira da povijesno iskustvo oblikuje stavove i kulturu spram pozitivne ili negativne percepcije vlasnikih prava, kao što je to bio slučaj sa Stolypinovom agrarnom reformom u 1906. i privatizacijom u Rusiji u 1990. godini. 

2) Domaća komunistička revolucija
Komunistički režim koji je preuzeo vlast nakon Drugog svjetskog rata smatra se istinskim rezultatom unutarnje revolucije i borbe protiv nacističke okupacije. Iako je uživao snažnu vojnu podršku Sovjetskog saveza (i u manjoj mjeri SAD i UK) komunistički je otpor uživao domaću podršku kao i stotine hiljada oružanih snaga. Snažna popularna podrška komunističkoj partiji omogućila im je da stave pravosuđe pod svoju kontrolu, i uglavnom negiraju prava na privatno vlasništvo forsirajući pod prisilom kolektivizaciju i redistribuciju imovine. Nasuprot tome, komunizam u zemljama Centralne i Istočne Europe, uglavnom je tenkovima uvezen iz Sovjetskog saveza, i puno lakše odbačen tijekom prijelaznog razdoblja. 

3) Meki komunizam - manje autoritarna država
Socijalističa država Jugoslavije bila je manje autoritarna od svojih istočnoeuropskih susjeda, i nakon 1953. i procesa "destaljinizacije", socijalistički sistem Jugoslavije bio je manje rigidan - zemlja je bila osnivački član Pokreta nesvrstanih te je imala solidne političke odnose sa Zapadom. Režim se nije morao brinuti o vlastitom legitimitetu, dopuštajući si toleriranje određenih disidentskih grupa i kulturnih uticaja sa zapada u obliku pop muzike i filmova, za razliku od drugih komunističkih režima. Albanija je jedina iznimka u regiji ZB, jer je imala snažnu staljinističku diktaturu koju su direktno podržali Sovjetski savez i nešto kasnije, Maova Kina.

4) Izostanak lustracije
Većina zemlja CI Europe usvojila je zakone koji se odnose na proces lustracije - Čehoslovačka (1991), Poljska (1992), Mađarska (1994), Esonija (1995), Litva (1999) i Rumunija (2006). Samo Bugarska i Latvija nisu donijele posebne zakone o lustraciji. S druge strane, zakoni o lustraciji u ZB zemljama usvojeni su samo od strane Albanije (2008) i Makedonije (2012). Izostanak lustracije bivših komunističkih dužnosnika tajnih službi, u režimima optuženim za masovno kršenje ljudskih prava, stvorilo je okružje u kojem su ostaci režima bili u mogućnosti držati visoke pozicije i prosperirati, potkopavajući pritom inicijative za vladavinu prava.

5) Snažni neustavni veto igrači
Zemlje regije ZB suočavaju se sa snažnim političkim silama koje nisu dio regularnog političkog života. Ovi neustavni veto igrači proizlaze iz činjenice da moć nije u potpunosti centralizirana u okviru državnih institucija. Na primjer, u većini zemalja ZB religijske organizacije imaju značajan glas o određenim pitanjima politike, uključujući i one koje nisu usko vezane za vjerska pitanja. Snaga ovih sila varira između zemalja, kao što pokazuju podaci Freedom Barometra, ali su više izražene u zemljama ZB, te gotovo da i ne postoje kod starih država članica EU.

6) Izostanak političkog pritiska od strane EU
Da bi postala državom članicom EU, određena država mora prihvatiti kriterije iz Kopenhagena: što se tiče politike, ona mora biti demokracija; ekonomski ona mora biti održiva tržišna ekonomija; u pravnoj oblasti ona mora uvesti acquis communautaire (pravno nasljeđe EU) i povinovati se vvladavini prava. Jedino su zemlje koje su pristupile Uniji u 1973. (UK, Irska i Danska) i 1995. (Austrija, Švedska, Švicarska) imale relativno lagan zadatak inkorporiranja acquisa u svoje pravne sisteme. Sve su one bile demokracije sa održivim tržišnim ekonomijama i snažnom vladavinom prava. 

Nasuprot tome, sve tranzicijske zemlje morale su uvesti duboke reforme kako bi se kvalificirale za ulazak u EU, imajući u vidu da su bile planirane ekonomije sa autoritarnim režimima koji nisu imali historijsko uporište u vladavini prava. Sama EU je imala nekog iskustva ssa sličnim reformskim procesima s obzirom da su Grčka, Španija i Portugal takođeri morali implementirati slične reforme tijekom njihovog pristupnog procesa.

Tijekom procesa pristupanja zemalja Centralne i Istočne Europe, sama EU imala je istaknutu ulogu - ona nije nudila samo uzor i model, već je i služila kao arbitar tokom procesa pregovaranja postavljajući ciljeve i mjereći postignuća. Europska komisija ponudila je tehničku pomoć za reforme, kao i novčana sredstva, ali njena najvažnija uloga ogledala se u političkom pritisku na odgovarajuće vlade CIE zemalja u ispunjavanju postavljenih kriterija. Ovaj beskompromisni stav vodio je do većih i dubljih reformi u CIE zemljama koje su se pridružile EU u 2004. godini, Rumuniji i Bugarskoj u 2007., Hrvatskoj u 2013., kao i u ZB zemljama.

Međutim, temeljiti proces pristupanja u okviru EU izgubio je svoj politički zamah - godine neprikosnovenog uticaja su završile. Birači EU sada vide potencijalne članove sa ZB kao "siromašne rođake sa sela" koji su u mogućnosti da puno dobiju, a veoma malo doprinesu svojim pristupanjem.

Današnji kreatori politika i zvaničnici EU, usljed europske financijske krize koja je duboko potresla njene vrle temelje, troše svoj politički kapital na temeljna pitanja EU poput krize eurozone, grčkog duga, Brexit, izbjegličku krizu itd. Dok tačke sukoba u regionu ZB ostaju neriješene ili slabo upravljene, predominantno Kosovo, BiH, Srbija i Makedonija nastavljaju hraniti nacionalne i etničke tenzije.

U takvim okolnostima, politička nestabilnost percipira se kao veliki problem, a bez političkoog liderstva koje bi obezbjedilo dugoročnu posvećenost dubokim reformama, kreatori politika u mogućnosti su tražiti jedino kratkoročna rješenja. EU je bila dosta blaža prema ZB nego prema zemljama CIE u njihovom pristupu.

Ukratko, zemlje ZB pretvaraju se da reformišu a EU simulira povjerenje u implementaciju tih reformi. Ovo je nadalje omogućeno činjenicom da je većina reformi zakonodavne prirode, ali njihovo stvarno provođenje često ostaje previđeno.

U zemljama sa slabim upravljanjem, visokom korupcijom i slabom vladavinom prava (sve karakteristike zemalja ZB) glavni problem nije da zakonodavstvo ne postoji ili je niske kvalitete (iako bi i to moglo predstavljati problem), već njihova nepotpuna ili arbitrarna implementacija. Ponašanje EU zvaničnika u toleriranju takve realnosti u procesu pristupanja, omogućava zemljama ZB da održavaju slabu vladavinu prava, koja se pretvara u siromašnu zaštitu vlasničkih prava.

Dalje, povreda vlasničkih prava u potpunosti se stavlja na stranu kada se politički troškovi odbrane privatnog vlasništva smatraju većim, nego percipirana korist od državnog preuzimanja. Ovo je bio slučaj sa Avaali incidentom koji je pokazao potpunu državnu uzurpaciju u Srbiji, ali nije čak ni spomenut u EU Izvještaju o napretku za Srbiju.

7) Etnički i civilni sukobi
Dok su druge europske zemlje iza 'željezne zavjese' iskoristile priliku koju je pružio pad Berlinskog zida, kako bi uvele demokratiju i tržišnu ekonomiju, zemlje ZB su uglavnom bile upletene u krvave etničke konflikte i izgradnju nacije nakon stjecanja neovisnosti od Jugoslavije. Albanija, iako nije uvučena u rat u cjelini, jeste prošla kroz sličnu situaciju. Makedonija je doživjela unutarnji sukob u 2001. godini. Izuzev Albanije, sukobi u zemljama ZB bazirani su na različitoj etničkoj pripadnosti, između većinske i manjinske grupe (ili ponekad čak i između različitih manjinskih grupa). Svi ovi krvavi oružani sukobi (1991-95, 1997, 1998-99, 2001) uticali su na to da se demokratska i ekonomska transformacija stave na začelje političke agende - glavni prioritet bio je dodijeljen osvajanju rata i uspostavljanju nezavisne države, kontroliranju teritorija koji se smatrao 'našim' (i po mogućnosti proširiti opseg) ili odbrani nacije od strane prijetnje, a potom i izgradnji nacionalnih političkih institucija kao simbola nezavisnosti i suvereniteta, te naposljetku uvođenju vladavine prava. Čini se da za to u zemljama ZB nikad nije došlo vrijeme.

 


Studija slučaja 1: Savamala incident u Beogrdu, Srbija 


Za vrijeme parlamentrne izborne noći 24. aprila 2016., grupa maskiranih muškaraca razorila je, s teškom mašinerijom, blokove zgrada u urbanom distriktu Savamala u središtu Beograda. Tijekom incidenta, nepoznati počinioci vezali su ljude (sigurnosne radnike i obične prolaznike). Kada je policija upozorena od strane stanovnika distrikta, oni su odgovorili da to nije u njihovoj nadlženosti te da kontaktiraju lokalnu policiju, a općinska je policija odgovorila na isti način odgovorila i lišila se odgovornosti. Zgrade - uglavnom nenaseljene - razorene su do temelja.

Ovaj blok bio je povezan s velikim investicijskim projektom za nekretnine - Beograd na vodi - koji je premijer Srbije, Aleksandar Vučić, naročito isticao za vrijeme svoje izborne kampanje. Zemljište okupirano demoliranim objektima sada je upotribljeno za proširivanje opsega spomenutog projekta. Sljedeći dan, iako su vlasnici uništene imovine podnijeli pritužbe policiji, općinski građevinski inspektorat promptno je uklonio ostatke i očistio gradilište za gradnju. Ovaj akt vandalizma dobio je javnu pažnju nakon nezavisne istrage novinara i izvještaja ombudsmena, koji je optužio državu i općinsku policiju da su pratili naredbe visokih gradskih zvaničnika da ne intervenišu nakon što prime poziv građana u nevolji. Također, rušitelji su dobili i logističku podršku od elektroprivrede koja je isključila struju u tom bloku kako bi prevenirala da se neki od njih ozljede rasklopljenim električnim kablovima prilikom rušenja. Građanske udruge i organizacije civilnog društva organizovale su nekoliko masovnih demonstracija protiv počinioca, pozivajući na odgovornost gradonačelnika Beograda. 

Premijer Vučić je prvo izjavio na nacionalnoj televiziji da problem nije samo rušenje, već činjenica da je sprovedeno pod okriljem mraka, te da bi on lično upravljao buldožerom preko ovih objekata kako bi se osigurao projekat Beograd na vodi. Nakon što su protesti nastavljeni, mediji pod uticajem države, pokrenuli su klevetničku kampanju nazivajući prosvjednike 'stranim plaćenicima'. Na kraju, premijer je izjavio na televiziji da je sve bilo djelo 'kompletnih idiota' iz samog vrha gradske uprave bez spominjanja bilo kakvih imena. Prošlo je više od godinu dana, a Ured tužitelja još nije podignuo optužnicu protiv nepoznatih počinitelja, s izjavom da je istraga još u toku, kao što niti jedan gradski dužnosnik nije smatran odgovornim.

 


Studija slučaja 2: Fata Orlović - "Ne u mom dvorištu!", Bosna i Hercegovina  



Fata Orlović je bosanska žena koja je bila u pravnoj bitci sa vlastima u vezi njenog privatnog vlasništva, sada već više od 17 godina. Fata je rođena u selu Hrnčići, mjestu u blizini Bratunca, za vrijeme invazije Sila osovine negdje između 1940. i 1943. godine. Bila je udana za Šaćira Orlovića sa kojim je imala sedmoro djece. Prije rata u BiH (1992-95), posjedovala je 4 kuće i 4 postaje. Tijekom rata, nejna je porodica bila žrtva etničkog-konfesionalnog čišćenja, izgubivši svog muža Šaćira te između 22 i 28 članova porodice, a svo sedmoro njene djece postali su izbjeglicama.

Ipak, Fata je bila odlučna vratiti se kući u Konjević Polje u 2000. godini, gdje nalazi svoju potpuno urušenu kuću i srpsku pravoslavnu crkvu, sagrađenu u njenom dvorištu. Zapravo, crkva je igrađena prije 1996, neposredno po završetku rata. Ovo je predstavljalo tipičan čin obilježavanja teritorije gradnjom religijskih objekata, ali najveći problem  bio je taj što je crkva izgrađena na privatnom vlasništvu Fate. Uz moto poštovanja svih vjerskih objekata i religija, ali cijeneći svoje privatno vlasništvo više, Fata Orlović započela je svoju "žena protiv sistema" pravnu bitku za micanje crkve s njene zemlje. Ubrzo je saznala da bitku mora voditi na dva fronta, jedan sa državnom birokracijom, a drugi sa vjerskim fundamentalistima koji nastavljaju da je zastrašuju prijetnjama i napadima.  Istini za volju, neki od njih su bili pristojniji, nudeći Fati novac da odustane od svoje pravne bitke. Ali ovo je samo dodatno motiviralo Fatu Orlović da cijelu stvar pokrene na sudu.

Ovo nije bilo lako. Prvo, ona je morala dokazati na sudu u Bratuncu da je njen ubijeni muž Šaćir, uistinu bio njen suprug, da je Hamza Orlović, na čije ime je glasilo pravo, dosita bio njen pokojni svekar, te da je ona legitimni nositelj prava na zemlju gdje je njena porodična kuća nekad stajala. Nakon 4 godine na sudu, njeno je pravo na privatno vlasništvo prepoznato.

Sada je nastupila čudna situacija, tako što je crkva legalno bila njeno ime (neki su je čak i zvali Fatina crkva) ali je ona nije mogla ukloniti. Započela je pravni postupak s ciljem uklanjanja crkve. U 2004. godini Ministarstvo za urbano i prostorno planiranje RS izdalo je 2004. godine saopštenje da se crkva neće pomaknuti. Ništa se nije dogodilo. Zatim su ponovo u 2007. godini, najviši dužnosnici RS i Srpske pravoslavne pristali da pomaknu crkvu na drugu lokaciju (odmah preko puta). Ipak, ništa se nije dogodilo. Srpska pravoslavna crkva pojasnila je da ne može završiti drugu sudsku presudu kako bi zatražila novu lokaciju za crkvu. 

U međuvremenu, sud u Srebrenici izjavio je da niko ne snosi odgovornost za konfiskaciju privatnog vlasništva ili ilegalnu izgradnju crkve na tom posjedu. Zbog svog protesta takvoj presudi, Fata Orlović optužena je za "izazivanje nacionalne, etničke i religijske mržnje, podjele i netolerancije", kao i činjenje "kaznenog djela protiv vjerske slobode i prakticiranja vjerskih obreda". Na 16. april 2007., prvostepeni sud proglasio je Fatu Orlović nevinom. Međutim, tužiteljski tim uložio je žalbu i, na 26. Januar 2009., Fata Orlović proglašena je krivom i osuđena na mjesec dana zatvora kroz uvjetnu kaznu.  Isto tako, naređeno je da Fata mora platiti 150KM sudskih troškova, iznos jednak njenoj mjesečnoj penziji. Kasnije, u 2015.,  Fata je počinila pravni prekršaji dobila kaznu od 200KM, jer je rekla lokalnim policajcima da "smaknu tu crkvu iz njene avlije."

Iako je postojao ogroman javni pritisak u posljednjih 17 godina, od strane predstavnika međunarodne zajednice, bosanskih političara na raznim nivoima, nevladinih organizacija, stranih medija (BBC je prenosio priču Fate Orlović), nekoliko dokumentaraca, stotine pisama, pa čak i pozorišne predstave nazvane "Tišina nane Fate", danas u 2017., slučaj Fate orlović još nije riješen - crkva još uvijek stoji tamo.

Ovaj slučaj najbolje ilustrira stanje pravnog sistema u BiH kada se radi o poštivanju prava na privatno vlasništvo. Borba Fate Orlović protiv državnog aparata smatra se testom potencijalne obnove vladavine prava u podijeljenoj Bosni. Prema Jamesu Rodheveru, ravnatelja odjela za ljudska prava OSCE-a u Sarajevu, realokacija crkve biće važan indikator povratka vladavine prava i mogućnosti rješavanja ratnog nasljeđa. Tako je Fata Orlović, od obične žene koja je iskusila tragediju tokom rata u Bosni, postala simbolom otpora i borbe za prava na privatno vlasništvo. Ova borba traje i danas te Fata koristi svaku priliku da ispriča svoju priču i prkosi sistemu. Njena poruka ostaje ista sve ove godine - "Ne u mojoj avliji!"

 

ZAKLJUČAK
Tranzicijski put svakog od bivših satelita SSSR-a dosada je vodio do jednog od dva ishoda. Ili su razvili poboljšane institucije s relativno visokim demokratskim rezultatima i privlačnom poslovnom klimom, što uključuje snažnu vladavinu prava koja štiti prava na privatno vlaništvo. Ovaj ishod je uglavnom ostvaren od strane zemalja Centralne i Istočne Europe koje su danas članice EU.

Drugi ishod sastoji se uglavnom od bivših SSSR satelita i zemalja ZB sa ukorijenjenim autokratskim režimima, slabom vladavinom prava i lošeg poslovnog okruženja. Ovaj rad pokazuje kako su se zemlje ZB suočile sa jedinstvenim okolnostima koje su opstruirale i usporile reforme pema društvima sa demokratkim i efikasnim upravljanjem, vladavinom prava i ekonomskim slobodama.

U cilju suočavanja sa uzrocima slabe vladavine prava i zaštite vlasničkih prava u Zapadnom Balkanu, te specifične okolnosti trebaju biti pažljivo prepoznate i ispitane. One su ukorijenjene u historijskim i kulturnim dimenzijama, gdje su politička djelovanja nedostižna i izravno nemoguća. Preporuke za javne politike trebaju adresirati najsnažniji egozeni politički faktor: Europsku uniju i njen proces pristupanja kako bi se olakšale reforme i ojačala vladavina prava.

Proces pridruživanja EU bio je namijenjen da služi tu svrhu, ali je njegov uticaj razblažen birokratizacijom i bavljenjem lokalnim političkim elitama ZB u cilju traženja kratkoročnih političkih ciljeva poput susjedskih odnosa. Stvaranje institucija koje obezbjeđuju vladavinu prava i zaštitu vlasničkih prava nije predstavljalo prioritet. 

Proces pristupanja EU mora biti ponovo razmotren i temeljito implementiran.  On mora kreirati klimu u kojoj će napredak prema EU inkluziji biti uvjetovan dobrim performansom u vladavini prava mjerenog nezavisnim međunarodnim indeksima kao što su: Index vladavine prava (World Justice Project), Svjetske ekonomske slobode (Fraser Institute), Lakoća poslovanja (Svjetska Banka), i Index Bertelsmann Transformacije (Bertelsmann Stiftung) među ostalima.


******

Admir Čavalić je asistent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli (BiH) i predsjednik NVO "Multi"
Mihailo Gajić je direktor Odjela za ekonomsko istraživanje libertarijanskog think-thanka Libek iz Beograda (Srbija). 
Autori se mogu kontaktirati na: admir.cavalic@yahoo.commihailo.gajic@libek.org.rs


LITERATURA
1. Daniel Treisman, ‘Political Economy After Communism’, in A. Aslund, S. Djankov (eds), The Great Rebirth: Lessons From the Victory of Capitalism Over Communism. Washington DC: Peterson Institute for International Economics, 2014.
2. Douglass North, John Joseph Wallis, Barry R. Weingast, ’Violence and Social Orders’. Cambridge: Cambridge University Press, 2009.
3. Dower, P.C., and Markevich, A. (2014). A history of resistance to privatization in Russia. Journal of Comparative Economics, 42(4), 855-873.
4. Dvorakova, V., & Milardovic, A. (2007). Lustration and consolidation of democracy and the rule of law in Central and Eastern Europe. Zagreb: KAS, 2007.
5. Fraser Institute, Economic Freedom in the World 2016.
6. Freedom House, Freedom in the World 2017.
7. Friedrich Naumann Stiftung, Freedom Barometer Europe 2016.
8. Gerard Roland, ‘Transition in Historical Perspective’, in A. Aslund, S. Djankov (eds), The Great Rebirth: Lessons From the Victory of Capitalism Over Communism. Washington DC: Peterson Institute for International Economics, 2014.

9. http://www.avaz.ba/clanak/190566/konjevic-polje-fatu-orlovic-bratunacka-policijakaznila-sa-200-km?url=clanak/190566/konjevic-polje-fatu-orlovic-bratunackapolicija-kaznila-sa-200-km#sthash.BipKre6i.dpuf (12.05.2017.)
10. https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/tisina-nane-fate-u-kamernomteatru/247719 (10.05.2017.)
11. IMF, WEO database 2017.
12. International Property Rights Alliance, International Property Rights Index 2016.
13. Obradović, A., 2005, Ten Years ater Dayton, Divisions Remain, SETimes.com, 2005
14. Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory and Trans-local Identities in
Bosnian War-Torn Communities. By Hariz Halilovich. New York: Berghahn Books,
2013.
15. Transparency International, Corruption Perception Index 2016.
16. World Bank, World Governance Indicators 2015.

 



Nazad na Vrh